Pobožnost klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom

Čuvanje Presvetog i Sveta Pričest

 Znaci pobožnosti Presvetoj Euharistiji
Nepobitno težište euharistijske pobožnosti u prvim stoljećima Crkve bio je obred misnog slavlja i vjerničko pričešćivanje, koje je nedjeljom povezivalo sve nazočne.
No i tada se mogu uočiti znaci pobožnosti, koja je neposredno i naglašeno usmjerena na samu bit Sakramenata Euharistije. Ovdje se kao primjer može navesti Sv. Ivan Zlatousti, koji je u svojim propovijedima donosio jasne izjave o stvarnoj Kristovoj prisutnosti i koji je slavio veličinu i dostojanstvo Sakramenata Euharistije.
Sveti Augustin je mišljenja, da nitko ne bi smio primiti Tijelo Kristovo, ukoliko nije prethodno molio; po njemu je to čak grijeh, ako vjernik prije primanja Euharistije propusti molitvu.

 Usredotočenja na nauk o stvarnoj prisutnosti
U srednjem vijeku se inzistira  na stvarnoj prisutnosti Isusovoj u Presvetoj Euharistiji.
U to vrijeme u teologiji u zapadnim zemljama  sve se više  naglašava stvarna prisutnost i dostupnost Boga u liku Sakramenta. Vezano uz prvu i drugu raspravu  oko Euharistije i u obranu od katarskog krivovjerja nametnulo se pitanje stvarne prisutnosti, način istinske nazočnosti Krista u Svetim Sakramentima. To je postalo jedno od glavnih pitanja srednjovjekovne euharistijske teologije: kada i kako se događa Pretvorba, kako i kojim riječima je potrebno opisati Kristovu prisutnost u Sakramentu Euharistije.

  Blagdan Tijelova i procesije

Slavljenje Tijelova potakla je vizija Juliane iz Liegea (1258.) , koja je imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila tamnu mrlju. Puni mjesec je protumačila da u Crkvi nedostaje blagdan, u kojim bi se častio dar Euharistije. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju Liege 1246. ustanovi taj blagdan. Papa Urban IV. 1264. proširio je

  Novi zamah pobožnosti Presvetome Sakramentu

Od sredine 15. stoljeća uveden je običaj davanja blagoslova Presvetim na procesijama u vrijeme Tijelova. Uskoro nakon uvođenja blagdana Tijelova i njegove osmine uvedeno je izlaganje Presvetog s pobožnošću i blagoslovom. Često se Presveti sakrament izlagao na oltaru i tijekom Svete Mise. To se događalo u Njemačkoj već nakon sredine 14. stoljeća i to za vrijeme župne Mise ili za vrijeme mise četvrtkom na čast Tijela Kristova što se nazivalo i Tijelovska Misa. Te Mise četvrtkom bile su svečane, pjevao je na njima zbor, kadilo se tamjanom, i zvonila su zvona, kad se Presveto nosilo na pokrajnji oltar, ili oko crkve na groblje. U nekim mjestima ove Mise četvrtkom poprimile su karakter pobožnosti Presvetom tako da se poslije poslanice pjevala euharistijska himna ili antifona, i pri tome se pokazivala posvećena hostija narodu.  Za svečani ugođaj ovih Božjih službi brinula su se mnoga bratstva i udruge Presvetog sakramenta  koja su se osnivala u svrhu njegova štovanja. 
Također izlagalo se Presvetog tijekom molitve časoslova, večernje ili povečerja, što je bilo uvedeno za tijelovsku osminu, a kasnije se proširilo i na ostale dijelove godine.  U mnogim mjestima iz nekadašnje večernje u čast svetom križu ili Majci Mariji nastali su euharirsitjski blagoslovi, koje je narod rado prihvatio. Naposljetku, u pojedinim mjestima Presveto je izlagano po cijeli dan.
U zemljama izvan Njemačke tog vremena (u 15. stoljeću) izlaganje Presvetog izvan mise, sa blagoslovom ili bez njega, bila je prava rijetkost. U Francuskoj je uveden blagoslov ili „salut“ tek u 17. stoljeću, a u Engleskoj u 18. stoljeću.
Prije svega su u 12. stoljeću u sjevernoj Francuskoj, u Nizozemskoj i u Njemačkoj od zidnih tabernakula nastali „euharistijski tornjevi“, koji su u doba gotike dosezali do stropa. Kod takvog izgleda svetohraništa porasla je potreba da se Presveto vidi. Tada se hostija stavljala iz rešetkastih vrata u staklenu posudicu što je bio jedan način stalnog izlaganja Presvetog.

  Tridentski sabor i vrijeme poslije njega
Budući da su reformatori u 16. stoljeću u velikoj mjeri doveli u pitanje euharistijsku pobožnost i teologiju katolika (stvarnu prisutnost u

Presvetom, shvaćanje žrtve, kalež za laike), Tridentski sabor (1545.-1563.) je dosljedno i sveobuhvatno obradio temu Euharistije. O klanjanju euharistiji bilo je rečeno na 13. zasjedanju 1551. slijedeće:  „Nema sumnje, da svi kršćani vjernici na način kako su naučeni u Katoličkoj  crkve, da kod štovanja Presvetog sakramenta moraju pokazati duboku poniznost i klanjanje, koju dugujemo pravom Bogu. Jer, premda nam se Krist Gospodin daje za jelo, to nikako ne umanjuje klanjanje njemu. Mi, naime, vjerujemo da je u Svetoj Hostiji prisutan isti onaj Bog, o kojemu je govorio vječni Otac, kada ga je poslao svijetu: I svi mu se trebaju klanjati (Hebr 1,6), pred kojim su mudraci u molitvi klekli  na koljena (Mt 2,11), i prema svjedočanstvu Svetog Pisma (Mt 28,17) kojemu su se Apostoli  poklonili u Galileji. ..I stoga se treba na Tijelovo Presvetom sakramentu na poseban način iskazati štovanje i klanjanje.“ (11)

  Gradnja crkava i liturgija 

Tridentski sabor je imao veliki utjecaj na gradnju crkava i na liturgiju. Prije tog vremena svetohranište nije bilo povezano s oltarom nego je najčešće bilo po strani u koru kao uzidani tabernakul, ili kao toranj do stropa, a nekad je bio u obliku goluba koji visio ispred oltara, iznad oltara ili iza oltara. Nakon Tridentskog sabora tabernakul je postao duhovno i ikonografsko središte crkvenog prostora. Na oltaru, kao na nekom prijestolju, bilo je izloženo Presveto u pokaznici u obliku sunca, često puta i za vrijeme Mise. Specifična za razdoblje nakon tridentskog sabora bila je pobožnost koja naglašava nasuprot reformatora posebnost katoličkog nauka i štovanja Boga. Time je ta pobožnost imala značenje ispovijedanje vjere. Budući da kalvinisti nisu priznavali stvarnu prisutnost Kristovu u Euharistiji, to vjerovanje bilo je snažno naglašeno i štovano kod katolika. I to nije bilo samo u vrijeme vjerskih ratova u Francuskoj (1562.-1598.) i tridesetogodišnjeg rata u Njemačkoj (1618.-1648.) nego i prije i poslije toga. Napose je bilo karakteristično pljačkanja katoličkih crkava i svetogrđe nad euharistijom (svetogrđe hostije i sl), što je bolno vrijeđalo katolike. Iz tog razloga su od 16. stoljeća nastajale pobožne udruge koje su ispovijedanje vjere u euharistiju tumačile na  katolički način i putem klanjanja i štovanja tražile naknadu i  zadovoljštinu za bezboštvo i svetogrđe koje se nanosilo euharistijskom Gospodinu.  Kad je Katarina de Bar (redovničkog imena majka Mechthild od Presvetog sakramenta) 1653. osnovala udrugu Benediktinke  vječnog klanjanja Presvetome,  u središtu njihove pobožnosti u Francuskoj bila je zadovoljština za uvrede koje su hugenoti nanosili  Presvetom sakramentu. U skladu s tim u euharistijskoj pobožnosti majke Mechtilde bila je misao o zadovoljštini za uvrede.

  Udruge Presvetog oltarskog sakramenta i vječno klanjanje

Već u 14. i 15. stoljeću su nastajala različita bratstva i udruge s izričitom svrhom za klanjanje Presvetom. Tako je nastala Kongregacija Svetog Tijelova 1328. u gradu Asizu u Italiji ili Klarise franjevke od Presvetog Sakramenta u Rimu.
U Njemačkoj su u 15. stoljeću u mnogim dekanatima nastale Svećeničke bratovštine u svrhu promicanja zajedničke proslave Tijelova.

Tako je nastala „Nadbrabratovština svetog oltarskog sakramenta“, zvana također i „Corpus Cristi bratovština“. Sporedna svrha tih zajednica bila je između ostaloga nabavka misnog ruha i vječno klanjanje.
Navodimo i neke ranije udruge: „Benediktinke od vječnog klanjanja“ u gradu Au kod Einsiedelna (1526.), „Družba regularnih klerika“ u Napulju, koje su također zvali Marijanci i Karolinci (1558.), Teatinke u Napulju (1583.), redovnice od vječnog klanjanja u Švicarskoj (1591.), „Svećenici sakramenta“, osnovani za vođenje seminara i pučke misije (1632.), „Bernardinci ili Cistercite od vječnog klanjanja“ u Port Royalu (1633.).
U Parizu je  1630. osnovana „Udruga Presvetog sakramenta“ svećenika i laika kao obrana pred protestantizmom i jansenizmom
Postojale su 43 redovničke udruge i bratovštine koje su koncem 19. stoljeća nastale sa svrhom klanjanja Presvetom sakramentu.

  Četrdesetosatna ura i  „vječno klanjanje“

Kao poseban oblik euharistijske pobožnosti  poznat je je u 16. stoljeću „četrdesetsatna ura“. Po prvi put se spominje u Milanu za godinu 1527. Tamo je u crkvi Svetog groba Gian Antonio Belotti tražio od vjernika tijekom propovijedi za vrijeme korizme  da se mole četrdeset sati pred Presvetim sakramentom, da se postigne Božja pomoć u teškom ratnom vremenu. Te molitve trebale su se moliti četiri puta u godini: za Uskrs, Duhove, Marijino uznesenje i Božić.
1529. taj je običaj preuzela i milanska katedrala. Sveti Antun Maria Zaccaria i kapucin Josip von Ferno postat će u narednim godinama najveći zagovornici te nove pobožnosti klanjanja. Kapucin Ferno je u Milanu 1537. objavio i proširenu verziju svete ure: pojedinačne crkve u gradu bi nastavljale pobožnost u neprekinutom lancu četrdeset sati tijekom cijele godine i to pred izloženim Presvetim. Rim je odobrio četrdesetsatnu uru 1539.
A 1591. pobožnost je posredstvom nuncija Frangipanija uvedena u Köln. Klement VIII. je 1592. u svojoj buli „Graves et diuturnae“ propisao ovu pobožnost bez prekida za sve rimske crkve i tako je nastao današnji oblik „vječnog ili sveudiljno klanjanja“ odnosno „trajne molitve“ pred Presvetim  koju organizira Crkva.
Klement XIII. objavio je otprilike 150 godina kasnije (1731.) detaljne upute za dostojanstveno izvođenje četrdesetosatne ure:

• Presveti se oltarski sakrament  mora izložiti na glavni oltar ali ne u patrijarhalnim bazilikama;
• kipovi, relikvije i slike oko oltara gdje je izloženo Presveto moraju se uklonit ili prekriti;
• u svetištu oko izloženog Presvetog smiju se brinuti samo klerici obučeni u roketu;
• klanjatelji se moraju redati jedan za drugim, neprekinuto, a s njima uvijek mora biti svećenik ili klerik s višim redovima;
• za oltarom gdje je izloženo Presveto za to vrijeme ne smiju se slaviti Sveta Misa.

Prvi primjer „vječnog klanjanja“ u vremenu  Kralja Ljudevita  VII. nakon pobjede nad albigenzima zamolio je biskupa u Avignona da izloži Presveto  u kapeli Svetoga Križa (14. rujna 1226.). Budući da je zanimanje i sudjelovanje vjernika bilo jako veliko, biskup je odlučio to klanjanje nastaviti i noću. Sveta Stolica odobrila je tu pobožnost, koja se nazivala vječno ili sveudiljno klanjanje, a nastavila se sve do Francuske revolucije 1792. Obnovljena je ponovno 1829. i traje do danas 
Od 1556. pobožnost vječnog klanjanja kao naknadu za grijehe u tri zadnja dana karnevala započeli su i širili najprije Isusovci, a zatim kapucini. Dakle, pojavila se nova tema: nije se više radilo o javnoj nakani kao moliti za mir, što je bilo u počecima te pobožnosti, već se  sada na prvom mjestu nalaze zadovoljština za grijehe, za nemoral. Euharistijska pobožnost na obje nakane raširile se posvuda u 17. i 18. stoljeću.

  Posjet Presvetom
U stoljećima poslije tridentskog sabora posjet Presvetomu (pa i pred zatvorenim svetohraništem) postao je jedna od omiljenih

pobožnosti katolika. Sveti Alfons Liguori (1696.-1787.) posebno je promicao molitvu i adoraciju Presvetome. On je napisao i knjižicu: „Posjet Presvetom sakramentu i bezgrješnoj Djevici Mariji svaki dan u mjesecu“. U njoj se nalazi 31 razmatranje koje se odvija u obliku razgovora s Gospodinom u svetohraništu.
Sve do 20. stoljeća u odgoju svećenika bila je preporučena pobožnost posjete Presvetom dnevno, barem 15 minuta. Svakom svećeniku se preporučuje da pred Presvetim meditira i izmoli svoj časoslov.

  Adoracija Presvetom u 19. stoljeću

U 19. stoljeću štovanje Presvetog sakramenta poprimili je različite oblike i doživjelo svoj vrhunac. To je između ostalog vidljivo ako se pogleda na broj euharistijskih

  Euharistijski svjetski kongres
Na nagovor pobožne žene Emilie Tamisier iz Toursa (1834.-1910.) održao se prvi euharistijski svjetski kongres. Ta pobožna žena bila je oduševljena konfercijama Petra Julijana  Eymarda i zalagala se za hodočašća u svetišta

gdje su se dogodila euharistijska čuda. Nakon toga započeli su se održavati euharistijski svjetski kongresi. Prvi Euharistijski svjetski kongres održao se u Lillu, a na petom kongresu koji je održan u Toulouseu 1886. sudjelovalo je više od 1500 biskupa i svećenika te oko 30 000 vjernika. Posljednji, 49. Euharistijski svjetsko kongres održan je u Quebecu, u Kanadi, a slijedeći novi 50. Euharistijski svjetski kongres najavljen je u Dublinu 2012. godine.

  Smisao i važnost klanjanja

Pravi smisao  klanjanja i štovanja Euharistije je  izvan Svete Mise. Klanjanje je osobna priprema za Svetu Misu i Svetu Pričest, a isto tako i zahvala za Svetu Misu. Posvuda, gdje se god održava euharistijsko klanjanje događa se buđenje i produbljivanje vjere u otajstvo Euharistije. U slavljenju Svete Mise u zajednici malo je vremena za tišinu, da se o cijeloj veličini Otajstva razmišlja. Postavlja se pitanje kad običan vjernik može uzeti  vremena da razmišlja u tišini? Možda pojava današnjeg gubljenja razumijevanja za Euharistiju u našim prostorima povezano je s time što skoro nema više privatnog i javnog oblika štovanja Euharistije izvan Svete Mise. Imamo Svete Mise na svom jeziku, sve možemo razumjeti. Ipak su mnoge crkve sve praznije. Moguće je reći sa Svetim Ivanom Krstiteljem: „Među vama je Onaj, kojeg vi ne poznajete.“  Pred Svetohraništem u klanjanju moguć je osobni i dublji susret sa Euharistijskim Isusom.

NA VRH